Svatko u životu bira obrazovanje, posao, prijatelje, suradnike... ali ono što ne možemo birati, nego ono bira nas, je nešto zbog čega ćemo se odricati puno toga, nešto zbog čega nam ni najveći napor neće biti problem, rano ustajanje, hladno, vruće vrijeme, šetnje po kiši, snijegu, rad od jutra do večeri, koji nemožete izbjeći čak ni najbolesniji, ili u najgorim mogućim vremenima, ali to nešto zauzvrat ispunjava vam život, i svaki dan skreće misli sa trajnih problema života i klasičnih "bolesti" modernog doba koje nas tjeraju da živimo brže i nezdravije, stresno i s manje emocija.
Ono što mene „diže“, čemu sam posvetio velik dio života ljubav je prema psima i konjima. I pri tome ne mislim samo na posjedovanje istih, nego na naše svakodnevno druženje kroz rad i igru, u čemo sam uživao od malih nogu pa sve do danas.
U ovom djelu reči ću nešto kratko o psima (koliko se 20 godina mogu sažeti u slovu), a o konjima u posebnom poglavlju, jer su oni moja druga strast.
Kada je riječ o odabiru pasmine, svatko, valjda, bira onu koja ga najviše podsjeća na njega samoga, što se temperamenta i načina života tiče. Ja sam želio psa snažnog, velikog, mišićavog, ali ipak plemenitog i elegantnog, oštrog i čvrstog karaktera - sve to sam našao u dobermanu.
1987. godine, sa svojih 23 godine, nabavio sam prvog dobermana Agisa, iz Novog Sada, iz slabije poznatog uzgoja ali podrijetlom iz najpoznatijih krvnih linija. Tip pasa kojem sam težio bili su psi iz uzgajivačnica Diaspora i Franckenkorst. Ali ja sam bio tek na početku, bez ikoga da me savjetuje i put do mog cilja bio je težak, tako da je Agis unatoč svom odličnom pdrijetlu bio jako, jako daleko od toga. Bio je to pas prvenstveno loše glave, tankog i slabog kostura, jako strmih sapi, i da dalje ne nabrajam njegove mane, jer ih je bilo puno, pohvalit ću jedino što je valjalo, a to je njegov karakter. No sam karakter bez eksterijera, nije bio ono što me zanima, jer onda je to mogla biti i neka druga pasmina dobre naravi.
Morao sam nabaviti drugoga psa, tako je stigla i Waltzing Woopy, a Agisa sam poklonio u dobre ruke. Woopy je bila puno bliže onome što sam tražio, iako je i ona imala mekša ledja, a kod nje opet nisam u potpunosti bio zadovoljan karakterom, a i trebalo je čekati i vidjeti kako ce se pokazati u rasplodu jer je ona činila temelje buduće uzgajivačnice Josneyp.
U međuvremenu, od tada do 1999g, imao sam 11 legala, sa manjim ili većim uspjehom, ali odabirom visoko kvalitetnih dokazanih vrhunskih rasplodnjaka, uspio sam se približiti svome cilju. Dobio sam nekoliko vrhunskih pasa, koji su na izložbama eksterijera postizali visoke rezultate, a karakterom sam bio i više nego zadovoljan i mogu se pohvaliti da su svi psi u mojem vlasništvu imali položen radni ispit sa visokim ocjenama.
Moram ipak istaknuti neke od pasa koji su ostavili snažan pečat .
Eksterijerom su se isticali psi iz 4 legla, kada sam svoje kuje upario sa Graf Guidom von Franckenhorst, te od njega dobio R leglo gdje je bilo 4 iznimna psa, od kojih sam sebi ostavio ženku Rebeccu, očekivao sam puno no nesretnim slučajem, ostao sam bez nje kada je bila svega 8 mjeseci, a najgore mi je bilo što je bila pas o kakvom sam sanjao. Ni njen brat Rex Rod, zbog ratnih zbivanja nije zatvorio šampionat, a nizao je pobjede jednu za drugom sve dok njegova kratka izložbena karijera nije prekinuta. Iz legla koje sam dobio sa Graf Quirinus von Neerland Stamm, dobio sam 2 šteneta, zbog kojih je vrijedilo ići 1200 km na parenje, od kojih je Haito Josneyp bio jedan od najuspješnijih pasa 1993-94, dok sam Hiyu ostavio sebi, i konačno dobio rasplodnu ženku čiji eksterijer nije trebalo „popravljati“ u budućim leglima.
I da ne idem u detalje, jer priči nikad ne bi bilo kraja, a opet ne mogu a da ne spomenem svoga Quintu, koji je bio i je moj najdraži pas. Sa položenim IPO 3 i odličnim rezultatima na izložbama eksterijera, on je bio rezultat i nagrada za tolike godine truda i odricanja. Natjecao sam se s njim u radu pune tri godine, a u meduvremenu, kada sam stigao, vodio sam ga i na izložbe, tako da smo gotovo svaki vikend nas dvojica „skitali“ i djelili pobjede, ali i poraze jer ima ih svatko, jer postoje bolji i lošiji dani, djelili smo tugu i sreću, kao dva prijatelja, jer on je zaista bio i ostao pravi prijatelj, dokaz da doberman i u 13-toj godini može biti vitalan i elegantan, ali sada već ozbiljniji gospodin. No vratimo se na godinu 2001, tada sam nabavio konje, o čemu u drugoj rubrici. Tu sam imao malu pauzu u uzgoju, a sada kada sam uspio spojiti svoje dvije ljubavi i već se dobro uhodao, mogu s ponosom reći, da je to što sam nabavio mladu ženku, Princes Pantheru Jahrestal, bio odličan potez. Ona će biti nova okosnica uzgoja, a već sada iz kombinacije sa fenomenalnim Feresom Royal Bell, planiram ostviti ženkicu za sebe, za rad i izložbe, ali o tome ćete moći još puno čitat na mojim stranicama.