Svatko u ivotu bira obrazovanje, posao, prijatelje,
suradnike... ali ono što ne moemo birati, nego
ono bira nas, je nešto zbog čega ćemo se
odricati puno toga, nešto zbog čega nam ni najveći
napor neće biti problem, rano ustajanje, hladno, vruće
vrijeme, šetnje po kiši, snijegu, rad od jutra
do večeri, koji nemoete izbjeći čak
ni najbolesniji, ili u najgorim mogućim vremenima,
ali to nešto zauzvrat ispunjava vam ivot, i svaki
dan skreće misli sa trajnih problema ivota i
klasičnih "bolesti" modernog doba koje nas
tjeraju da ivimo bre i nezdravije, stresno i
s manje emocija.
Ono što mene „die“, čemu sam
posvetio velik dio ivota ljubav je prema psima i konjima.
I pri tome ne mislim samo na posjedovanje istih, nego na
naše svakodnevno druenje kroz rad i igru, u čemo
sam uivao od malih nogu pa sve do danas.
U ovom djelu reči ću nešto kratko o psima
(koliko se 20 godina mogu saeti u slovu), a o konjima
u posebnom poglavlju, jer su oni moja druga strast.
Kada je riječ o odabiru pasmine, svatko, valjda, bira
onu koja ga najviše podsjeća na njega samoga,
što se temperamenta i načina ivota tiče.
Ja sam elio psa snanog, velikog, mišićavog,
ali ipak plemenitog i elegantnog, oštrog i čvrstog
karaktera - sve to sam našao u dobermanu.
1987. godine, sa svojih 23 godine, nabavio sam prvog dobermana
Agisa, iz Novog Sada, iz slabije poznatog uzgoja ali podrijetlom
iz najpoznatijih krvnih linija. Tip pasa kojem sam teio
bili su psi iz uzgajivačnica Diaspora i Franckenkorst.
Ali ja sam bio tek na početku, bez ikoga da me savjetuje
i put do mog cilja bio je teak, tako da je Agis unatoč
svom odličnom pdrijetlu bio jako, jako daleko od toga.
Bio je to pas prvenstveno loše glave, tankog i slabog
kostura, jako strmih sapi, i da dalje ne nabrajam njegove
mane, jer ih je bilo puno, pohvalit ću jedino što
je valjalo, a to je njegov karakter. No sam karakter bez
eksterijera, nije bio ono što me zanima, jer onda je
to mogla biti i neka druga pasmina dobre naravi.
Morao sam nabaviti drugoga psa, tako je stigla i Waltzing
Woopy, a Agisa sam poklonio u dobre ruke. Woopy
je bila puno blie onome što sam traio,
iako je i ona imala mekša ledja, a kod nje opet nisam
u potpunosti bio zadovoljan karakterom, a i trebalo je čekati
i vidjeti kako ce se pokazati u rasplodu jer je ona činila
temelje buduće uzgajivačnice Josneyp.
U međuvremenu, od tada do 1999g, imao sam 11 legala,
sa manjim ili većim uspjehom, ali odabirom visoko kvalitetnih
dokazanih vrhunskih rasplodnjaka, uspio sam se pribliiti
svome cilju. Dobio sam nekoliko vrhunskih pasa, koji su
na izlobama eksterijera postizali visoke rezultate,
a karakterom sam bio i više nego zadovoljan i mogu
se pohvaliti da su svi psi u mojem vlasništvu imali
poloen radni ispit sa visokim ocjenama.
Moram ipak istaknuti neke od pasa koji su ostavili snaan
pečat .
Eksterijerom su se isticali psi iz 4 legla, kada sam svoje
kuje upario sa Graf
Guidom von Franckenhorst, te od njega dobio R leglo
gdje je bilo 4 iznimna psa, od kojih sam sebi ostavio enku
Rebeccu,
očekivao sam puno no nesretnim slučajem, ostao
sam bez nje kada je bila svega 8 mjeseci, a najgore mi je
bilo što je bila pas o kakvom sam sanjao. Ni njen brat
Rex
Rod, zbog ratnih zbivanja nije zatvorio šampionat,
a nizao je pobjede jednu za drugom sve dok njegova kratka
izlobena karijera nije prekinuta. Iz legla koje sam
dobio sa Graf Quirinus von Neerland Stamm, dobio sam 2 šteneta,
zbog kojih je vrijedilo ići 1200 km na parenje, od
kojih je Haito
Josneyp bio jedan od najuspješnijih pasa 1993-94,
dok sam Hiyu
ostavio sebi, i konačno dobio rasplodnu enku
čiji eksterijer nije trebalo „popravljati“
u budućim leglima.
I da ne idem u detalje, jer priči nikad ne bi bilo
kraja, a opet ne mogu a da ne spomenem svoga Quintu,
koji je bio i je moj najdrai pas. Sa poloenim
IPO 3 i odličnim rezultatima na izlobama eksterijera,
on je bio rezultat i nagrada za tolike godine truda i odricanja.
Natjecao sam se s njim u radu pune tri godine, a u meduvremenu,
kada sam stigao, vodio sam ga i na izlobe, tako da
smo gotovo svaki vikend nas dvojica „skitali“
i djelili pobjede, ali i poraze jer ima ih svatko, jer postoje
bolji i lošiji dani, djelili smo tugu i sreću,
kao dva prijatelja, jer on je zaista bio i ostao pravi prijatelj,
dokaz da doberman i u 13-toj godini moe biti vitalan
i elegantan, ali sada već ozbiljniji gospodin. No vratimo
se na godinu 2001, tada sam nabavio konje, o čemu u
drugoj rubrici. Tu sam imao malu pauzu u uzgoju, a sada
kada sam uspio spojiti svoje dvije ljubavi i već se
dobro uhodao, mogu s ponosom reći, da je to što
sam nabavio mladu enku, Princes
Pantheru Jahrestal, bio odličan potez. Ona će
biti nova okosnica uzgoja, a već sada iz kombinacije
sa fenomenalnim Feresom
Royal Bell, planiram ostviti enkicu za sebe, za
rad i izlobe, ali o tome ćete moći još
puno čitat na mojim stranicama.